SWEET DREAMS ARE MADE

Simone Aughterlony, Isabelle Schad

Koncept i koreografija: Simone Aughterlony, Isabelle Schad

Izvođači: Nic Lloyd, Arantxa Martinez, Lola Rubio, Isabelle Schad, Thomas Wodianka, Fiona Wright

Suradnik za dramaturgiju: Sasa Bozic

Svjetlo: Bruno Pocheron

Kostimografija: Nadia Fistarol

Tehnička realizacija: Olivier Heinry, Bruno Pocheron

Glazba i skladanje: DECOY – Laurent Dailleau,

Nadia Ratsimandres

Voditelji produkcije: Susanne Beyer, Verein für allgemeines Wohl / Roger Merguin

Koproducenti:

Art workshop Lazareti Dubrovnik, Campo Gent, Dampfzentrale Bern, de facto Zagreb, La Bâtie-Festival de Génève, Productiehuis Rotterdam (Rotterdamse Schouwburg), Theaterhaus Gessnerallee Zürich, HAU Berlin, PACT Zollverein Essen

Partneri:

Hauptstadtkulturfonds Berlin, Pro Helvetia Schweizer Kulturstiftung, Fachstelle Kultur Kanton Zürich, Präsidialdepartement der Stadt Zürich, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.

Predstava Sweet Dreams Are Made govori o te pokušava artikulirati iskustvo koje doživljavamo u našim nesvijesnim procesima. Pri tome se približavamo nemogućem, odnosno onomu što je na samoj granici neizrecivog. Tomu se približavamo pomoću svih sredstava koja nam se nalaze pri ruci: pomoću prijevoda, kinestetičke transferencije, jednostavnog prepoznavanja, ritmom, produljenim vremenom, zajedničkim znanjem iz snova, djelomičnom logikom sanjača i izostankom logike senzacija. Derrida govori o tome da nas svaki iskreni pokušaj preuzimanja odgovornosti za mjesto koje zauzimamo u svijetu (sa svim kontradiktornostima i mrtvim točkama koje ista pretpostavlja) nužno mora dovesti do suočavanja s nemogućim: “preduvjet za mogućnost takve odgovornosti je određeno iskustvo nemogućeg.” To nas je potaklo na razmišljanje o nezamislivom i nesanjanom putem čega smo došli do jednostavnog zaključka da ono što pojedinac može spoznati preko snova potencijalno može biti i zamišljeno, odnosno može se učiniti i da postoji. Naš odgovor su neke stvari o kojima sanjamo.

Sanjamo da ćemo postati. Sanjamo o neustrašivosti. Sanjamo o tijelu koje ne osjeća bol…ili koje ne nanosi bol drugim ljudima..svijetu u kojemu naši ljudi odlučuju…o pravim tjelesnim tekućinama u pravom trenutku…o nekomu tko nas razumije, muškarcima koji znaju što trebaju činiti, stanovanju koje si možemo priuštiti, bankairma koji izvode mjuzikl Crash… o oporavku…o maskama koje padaju… o pojavljivanju u obliku prelijepog leptira… o životu umjetnika. Sanjamo o ratu (ponovno).

U ovoj umjetničkoj kolaboraciji Simone Aughterlony i Isabelle Schad predlažu kazalište koje je istovremeno proctor sanjanja i dio samog sna. U njihovom postavu koji je stalno mijenja tijelo može mijenjati svoj status. Registar tijela u izvedbi mijenja se od svakodnevnog i poznatog do nepoznatog ili postajanja tijela, iz teatralnog tijela u lik iz stripa, iz reflektivnog tijela u neprisutno. U tom snovitom prostoru one pokušavaju razotkriti višestruke perspektiva stvaranja onoga tko promatra dok su istovremeno predmetom promatranja. Njeguju izričaj čarobnog fenomena i radosti stvaranja prizora nevjerojatne i neobične koherentnosti.

Programska zabilješka:

Ona se vozi i razmišlja: “U redu je, još sam živa, što ću sada?” Zaključuje da bi bilo dobro otići posuditi film. Odlazi u videoteku, no ne može se sjetiti naslova filma koji želi pogledati. Počinje tipu opisivati film. “Ma, znate, to je onaj crno-bijeli film, radi se o filmu u boji. Milsim da u njemu glumi Nicholas Cage i Hayley Mills. To je onaj film u kojemu kazalište postaje tajno mjesto organiziranih susreta dvaju koreografa koji pokušavaju jedan drugome djelovati na nesvjesno. Ima još nekih stvari između prije nego što zemlja izgubi rat jer slučajno podmornice naprave od stiropora pa nikako ne mogu potonuti.” 
A tip je samo blijedo gleda i ona mu to kaže, ali počinje shvaćati da se ne radi o filmu koji je gledala. Glavom joj proleti misao: “Bože, pa ja pokušavam posuditi jedan svoj san.” (Što bi, zapravo, bilo stvarno cool.)
Tip joj kaže: “To nije film koji ste gledali nego vaš san.” Ona mu odgovara: “Kako to znate?”
On kaže: “Zato što ste vili I prošli tjedan i tražili ste istu stvar.”
A ona kaže: “Dobro, javite mi kad ga dobijete.”

U predstavi Sweet Dreams Are Made, Simone Aughterlony i Isabelle Schad predlažu kazalište koje je istovremeno zbirka snova i prostor sanjanja. Vizije i iskustva postaju dijelom istraživanja perspektiva. No, što se događa s tim slikama, s njihovim tijelima, karakterima, narativima, osjećajima i osjetilnim iskustvima kada ih se promatra kroz prizmu spavanja i logike sna kao fenomena? Sweet Dreams Are Made poziva gledatelja u kazalištu na dijeljenu samoću, njegujući osjećaj da je osoba ujedno promatrač sna i generator njegove stvarnosti i svog okruženja.

Date

July 9, 2008