Saša Božić
Koncept : Saša Božić
Koreografija: Saša Božić i Petra Hrašćanec
Izvedba: Petra Hrašćanec
Izbor glazbe: Saša Božić i Petra Hrašćanec
Producentica: Štefica Bartolin
Fotografije i video: Danko Stjepanović
Produkcija: de facto
Projekt je poduprlo Ministarstvo kulture RH
Love will tear us apar, prvi dio trilogije o odnosu suvremenog plesa i specifičnog žanra pop-glazbe, solo je kreiran za izvođačicu Petru Hrašćanec. Sam rad žanrovski vrluda između rock-koncerta, ispovjedne forme i apstraktnog plesa. Pitanje vlasništva nad izvedbom isprva stavljeno u apstraktni plesni okvir bavljenja tijelom i politikom pogleda, ekstremno se proširuje u širi umjetnički i socijalni okvir. Ljubav iz naslova prenešena je u ljubav spram plesa,čina plesa samog, dok rad raspravlja razliku između plesa i njegove realizacije kao društvenog događanja kroz konstituciju pojma izvođačice same. Izvođačica Petra Hrašćanec izvodi plesne numere, odabrane ljubavne pjesme, dok u pauzama saznajemo naoko efemerne detalje o nastanku same produkcije, raspličući suptilnu mrežu odnosa moći koja definira čin izvedbe. Gledatelj je pozvan da aktivno preuzme odgovornost u lancu hijerarhije izvođačkog čina.
I still owe money to the money to the money I owe I never thought about love when I thought about home :: But love, love will tear us apart again. Love, love will tear us apart again. :: Thought there was love in everything and everyone You’re so naive! :: I don’t understand How love in silence becomes reprimand :: All these poses oh how can you blame me Life is a game and true love is a trophy
Izvedeno: Tjedan suvremenog plesa 2011., Showcase hrvatske plesne scene, Festival plesa i neverbalnog kazališta Savičenta 2011., ARL Lazareti (Dubrovnik), Monoplay 2011. (Zadar)
Iz kritika:
Njezina izvedba iznimno preciznih skokova, ali i odmaranja na zvučniku ili popravljanja vlastite bluze (Hrašćanec je odjevena u crne muške hlače i sivu košulju, naglašavajući svjesni odmak od „ženstvenosti“ bosih nogu i raspuštene duge kose, kakva perzistira u plesnom teatru u rasponu od Isadore Duncan do Pine Bausch) pristaje nam pokazati procesnost svog plesnog razmišljanja, sva ona „nečista“ mjesta plesačke koncentracija u kojima se autorica pokreta dvoumi u kojem smjeru krenuti. Ta otvorenost, ali i diskretna virtuoznost njezina djela sama je po sebi pohvala „razmišljanju“ naglas te unikatnosti stvaralačkog postupka.
Nataša Govedić (Novi list)