Saša Božić

(Persona / Satyricon)

Koncept i režija: Saša Božić

U suradnji sa izvođačima: Petra Hraščanec-Herceg, Mirela Videk, Marko Jastrevski, Silvio Vovk

Suradnik za pokret: Ksenija Zec

Kostimi: Zdravka Ivandija

Zvuk i izbor glazbe: Damir Šimunović

Svjetlo: Bruno Pocheron

Koprodukcija: SC-Kultura promjene – Teatar &TD i de facto

Premijera: 17. ožujka 2010., polukružna dvorana Teatra &TD

Projekt je kazališni esej na temu enigme prijateljstva, pri tome raspravljajući odnos kazališnog i filmskog medija. Kao početna točka istraživanja služi tretman filmskih autora naspram zadane teme: istospolnog prijateljstva. Bergmanov film Persona minimalistička je studija misterije ženskog prijateljstva, dok Federico Felini u svojoj maestralnoj obnovi antičkog Rima, pristupa muško-muškom prijateljstvu u namjerno fragmentiranim slikama eksplozivnog semanticiteta. Rad nastavlja istraživanje i kreaciju hibridnih formi, koje idu izvan granica kazališnih ili plesnih predstava. Redateljski postupak ukazuje na razliku gledateljeve percepcije u kazalištu i na filmu, baveći se fokusom i onim što se vidi (prikazuje), nadaje gledateljevom pogledu, baveći se pitanjima transpozicije medijski posredovanih realnosti, narativnih paradigmi i strategija generiranih u okolišima različitih umjetničkih izraza: kazališta i filma.

Govorimo o prijateljstvu. O načinu kako se o prijateljstvu govorilo. Jer ono samo ne postoji.

Ako postoje samo konstrukcije, paradigme, dispozitivi, diskursi, varijante prijateljstva, onda možda govorimo o prijateljstvu, nikako o prijateljstvu. Da bi se govorilo o prijateljstvu uvijek se mora govoriti o onome što nadmaŠuje konstrukcije, paradigme, dispozitive, diskurse, varijante. Protiv varijanti historizma kojem su njegovi predmeti jednakovrijedni, za kojeg ti predmeti zapravo niti ne postoje – opklada ili pakt. Na to računam. No budimo oprezni. Ako govorimo o prijateljstvu, na kraju možda više nećemo biti prijatelji. Razdvojili smo se zato što smo si došli preblizu ili zato što smo se međusobno suviše udaljili.

Alexandar Garcia Duttman: Prijatelji i Neprijatelji.Apsolutno

1. Dio: Persona,

Personu nazivam komornim radom. Ona je poput komorne glazbe u kojoj se kroz izrazito malen broj glasova i figura istražuje bit određenih motiva. Pozadine su ekstrapolirane, smještene u maglu. Ostalo je destilacija.

Ingmar Bergman

Persona nastaje po motivima Bergmanova scenarija, suprotstavlja scenarij i sam film u smislu Bergmanove ideje o tom filmu kao komornoj muzici. Rasprava određenih problema koje povlači film: težina istinske komunikacije između ljudskih bića i esencijalno egocentrična priroda umjetnosti prenešena je u pitanje glasa, vlasništva nad glasom ali i pogledom.

2.Dio: Satyricon:

Ideja muškog prijateljstva viđena je kroz problematiku nedovršenih priča, narativa iz kojih su izgubljeni ili izostavljeni govoreni djelovi. Fragmenti filma prenešeni su na izvođačka tijela u ideji tjelesnih i glumačkih kopija i ready madeova. Satyricon crpi svoj interes iz prijašnjih istraživanja koreografskih, tjelesnih ready made-a, proizvodne (ne)propusnosti kazališnog jezika te fragmentiranja i stilizacije izvedbenih alata u nizove smiješnoga, glupoga, nelogičnog, hibridnog, apstraktnog tjelesnog ponašanja.